Igra spektra i tembra/elektronskog i akustičkog: intervju sa Vladimirom Koraćem

  • Save

Kao uvertiru za autorski koncert Vladimira Koraća, koji će se održati 05. novembra u sali Studentskog kulturnog centra, predstavljamo njegov portet u „galeriji“ srpskih kompozitora i kompozitorki. Na koncertu će biti premijerno izvedena Koraćeva dugo iščekivana kompozicija za kamerni ansambl i elektroniku Event Horizon, koja je ujedno i njegov doktorski umetnički projekat. Asistent na katedri za kompoziciju beogradskog Fakulteta muzičke umetnosti i lauerat konkursa za savremenu kompoziciju Rudolf Bruči u Novom Sadu (2015), Vladimir Korać nam u razgovoru pored ostalog otkriva kako na njegovo stvaranje utiču „zvuci“ planeta i ostalih nebeskih tela, ali i kakve su nam „uši“ potrebne za slušanje savremene muzike.

Šta je probudilo u tebi želju da postaneš kompozitor?

Koliko mogu da se setim, od svojih najranijih dana u muzičkoj školi, više sam voleo da improvizujem na instrumentu nego da vežbam ono što mi je na času zadato. Počeo sam sa harmonikom (pozicioniranje tog instrumenta u našem društvu mi je čak i poljulalo želju da se bavim muzikom), potom sam dodao električnu gitaru, svirao u bendu, išao paralelno u Srednju muzičku školu i Gimnaziju, i na kraju je ljubav prema umetničkoj muzici prevladala u odnosu na sve ostale žanrove, i ideja da sam kreiram muzički tok u najšarenijoj instrumentaciji pobedila i dovela me na prijemni za Kompoziciju.

Kako bi definisao estetiku/poetiku/stilistiku sopstvenog opusa?

Mislim da nije na meni da to definišem, a sa druge strane nisam siguran da imam dovoljno kompozitorskog „staža“ da bi se tako nešto zaključivalo.  Ne računajući svoje početke na studijama ili nespretne pokušaje pre toga, rekao bih da sam do sada prošao kroz neke dve faze.  Prva je bila vezana za polistilizam i u tom muzičkom jeziku mislim da sam, ako smem da kažem, savladao kompozicioni zanat. Nekakva druga faza je ono što najviše ima uticaja na mene i moj rad poslednjih šest godina, spektralna muzika. Ne bih se deklarisao kao spektralista ili nešto slično, ali igranje sa tembrom, bojom zvučanja pojedinačnih instrumenta usled različitih tehnika sviranja i/ili bojom ansambla mi je izuzetno važno i inspirativno. Takođe, vrlo mi je inspirativno da određene procese vezane za rad u elektronskoj muzici prevodim u medij akustičkog i obrnuto.

Iz kojih izvora crpiš insipiraciju? Čime je najviše podstaknuta tvoja kreativnost?

Mislim da izuzetna posvećenost i puno rada ono što je najbitnije. Čekajući na inspiraciju, čovek može da nikad ništa ne napiše i zato inspiraciju treba malo i „pogurati“, „bocnuti“ je da se probudi. Ako postoje elementi koji mogu da stupe u nekakvu interakciju, može i čitav kosmos da se stvori, ali je potrebno da postoji materijal sa kojim može da se radi. Izuzetna želja, možda pre i potreba za komponovanjem, teraju me da se bavim ovim „poslom“ svakodnevno i „prekovremeno“. To čini da sam proces nije uvek ugodan i lagan, ali sve dodje na svoje mesto, i reši se kako treba kada nadodje momenat inspiracija. U tim trenucima kao da čovek uspe da sagleda širu sliku onoga što radi, osvesti koji su to sitni detalji neophodni da se naizgled haotično nabacan materijal sklopi u ono što je i bila prvobitna ideja.

Kada spominjem kosmos, u prethodnom periodu, vrlo interesantni su mi bili zvučni materijali koje je objavila NASA. U pitanju su „zvuci“ planeta i ostalih nebeskih tela u Sunčevom sistemu, zapravo to su elektromagnetni talasi koji su transponovani kako bi ljudsko uho moglo da ih percipira. Sa druge strane, inspiraciju pronalazim u spektalnim analizama pojedinačnih tonova različitih instrumenata ili u zvučnom sadržaju dobijenim nestandardnim sviranjem na njima. Privlači me ideja da se zagledam u unutrašnji sadržaj nekog zvučnog uzorka i u tome da pronalazim materijal za oblikovanje kompozicije.

Kako se odvija kod tebe stvaralački proces?  Da li je bliskiji Šenbergovoj ideji celine ili ciljanom traganju Stravinskog, ili pak imaš drugačiji pristup činu komponovanja?

U procesu komponovanja trudim se da izbacim ili makar svedem na minimum lutanje za materijalima i dodavanje sadržaja putem improvizacije. Početak mog komponovanja je odabir zvučnog uzorka sa kojim planiram da radim, a to varira od usnimljenog samo jednog ton na instrumentu, akorda u ansamblu, pa do dela muzičkog toka (neke moje pređašnje kompozicije, novokreiranog sadržaja, citat nečije muzike, segment pomenutih Nasinih snimak, itd.). Potom taj uzorak podvrgavam različitim analizama spektra i dobijene rezultate koristim u procesu predkomponovanja kako bih definisao harmonske mogućnosti, ritmičke i melodijske paterne… Na dalju transformaciju dobijenih materijala najviše utiču različiti vidovi filtraranja sadržaja, frekventno-modulatorna sinteza, ring modulacija, frekvencijsko pomeranje muzičkog sadržaja i slično. Ideja o formi kompozicije je takođe promišljena u ovom procesu predkomponovanja. Doduše uz malo više sloboda u odnosu na prethodno pomenute segmente rada. Najčešće je to ideja kroz kakave faze preoblikovanja materijal prolazi u odsecima kompozicije, što ujedno i definiše dramaturgiju kompozicije; uz jasnu prdstavu šta je ono što je početak, ka čemu je usmereno kretanje ili koju vrstu transformacija planiram u svakom od budućih odseka, i šta je konačno ishodište tog procesa. Kao što se može primetiti, u mom pristupu komponovanja prisutne su razne tehnike manipulacija zvukom karakteristične, prevashodno za rad u elektronskoj muzici. Sve navedeno, pruža mi mogućnost da kreiram sistem, sopstvena uzročno-posledična pravila, koja mi obezbeđuju stilsku homogenost i koherentnost u kompoziciji.

Čemu stremiš u svojima delima kao umetnik i kompozitor? Imaš li neku posebnu ideju vodilju ili više njih?

Želja mi je da pokušam da dam svoj doprinos muzičkom nasledju čovečanstva. Da pokušam da nastavim tamo gde su stali kompozitori pre mene. Kroz komponovanje se izražavam i pokušavam da ostavim nešto iza sebe što bi moglo da traje duže nego jedan kratak ljudski vek.

Kakvo mišljenje imaš o pitanju hermetičnosti i komunikativnosti u savremenim delima klasične muzike? Na koji način pristupaš tome problemu u svojim kompozicijama?

Možda je pitanje: šta je to hermetičnost u muzici? Kao najapstraktnija od svih umetnosti, muzika je možda i sama po sebi hermetična. Mislim da je sva muzika vrlo komunikativna samo je pitanje sa kim komunicira. Ako ja ne razumem neki strani jezik, a neko mi baš na tom jeziku priča, naravno da ga neću razumeti. Ako nikad ništa nisam pročitao, roman toka svesti ću jako teško prihvatiti i percipirati na adekvatan način. Tako i u muzici, ako neko nema kulturu slušanja umetničke muzike i neku generalnu svest razvoja muzike kroz epohe (ne mislim da je za to nužno formalno muzičko obrazovanje), vrlo moguće je da će imati poteškoće da prihvati neku savremenu muziku, ali to nije do kompozitora koji stremi da napravi korak unapred u odnosu na sve ono što se dešavalo pre njega. Zašto se ne dovodi u pitanje želja slušaoca da dovede sebe u stanje da savremenu muziku ne percipira kao nešto što mu je blisko? Mislim da samim tim što imamo uši da čujemo, ne znači da automatski i znamo da čujemo. Za većinu ljudi, muzika je možda samo zabava, nešto uz šta se relaksiraju, ali za kompozitora je to mnogo, mnogo više… samim tim, zahteva i od slušaoca određeno angažovanje i ulaganje u sebe kako bi se doveo u situaciju da „hermetičnu“ muziku percipira na adekvatan način.

Možeš li nam opisati tvoja iskustva sa svetom muzike u inostranstvu i uporediti sa trenutnom situacijom na domaćoj klasičnoj muzičkoj sceni? U kojoj meri je moguće da stasavaju i afirmišu se mlade generacije kompozitora u našoj zemlji? Kakav je taj odnos prema tvome esnafu u stranim državama? 

Smatram da smo, kao sredina malo zatvoreni za savremene tokove dešavanja. Jasno je da savremena umetnička muzika nije nigde Mainstream pravac, ali čini mi se da u Zapadnim sredinama zavređuje veće poštovanje kako od strane slušalaca, preko medija pa do profesionalnih muzičara. Negde postoje studijski programi specijalizovani za izvodjenje savremene muzike, izdavaštvo koje objavljuje partiture savremenih kompozitora, centri za savremenu muziku, za integraciju muzike i tehnologije koja se munjevito razvija… nama svašta nešto od toga nedostaje. U Srbiji je umetnost generalno marginalizovana i uz takvo stanje stvari kada pomislimo na savremenu muziku dolazimo do vrlo uskog prostora za manevrisanje. Imam utisak da se kompozitori i njihova muzika često karakterišu na način: „Nije znao/umeo da napiše nešto lepo i skladno, a pa tu nešto eksperimentiše sa atonalnošću“ – što je krajnje konzervativno razmišljanje. Kod nas, kao da se muzika Šenberga ili Stravinskog i dalje percipira kao moderna, a ne kao „klasika“ , što i jeste. Međutim, postoji grupa entuzijastičnih ljudi koji žele da izvode savremenu muziku, koji su otvoreni za nešto novo i razumeju važnost naručivanja kompozicija i negovanja savremenog stvaralaštva, i njima beskrajno hvala na trudu i energiji koju ulažu u ovo, malo zanemareno polje umetnosti. Što se tiče afirmisanja mlađih generacija, mislim da je prirodno da se prolazi kroz period dokazivanja i zavređivanja pažnje. Da je to lako – nije, da li bi moglo da bude lakše – naravno da bi. Kao i sve ostalo u životu, i kompozitor ne može da očekuje da bude pozicioniran na sceni sam po sebi. Iza svakog uspeha stoji veliki rad i ulaganje u sebe, jednostavno, potrebno je da pojedinac učini sve što je u njegovoj moći da stvori uslove da je moguće da mu se „posreći“.

Koliko ti narudžbine diktiraju odabir sastava i formalno/sadržinskih elemenata pri komponovanju, a koliko je to stvar slobodnog nahođenja? Da li ti stvaralački put trasiraju prevashodno porudžbine ili više pišeš prema unutrašnjim impulsima? Ili je to neodvojivo u tvome radu?

Porudžbine su jako bitna stavka za svakog kompozitora. U interesu svakog od nas je da pišemo muziku koja će biti izvođena, a ne da gomilamo partiture koje ćemo da odlažemo u neku fijoku. U tom smislu, ako neko želi da izvodi moju muziku, onda je baš to sastav za koji ja želim da komponujem i ne mislim da je to nešto što sputava kreativnost ili unutrašnje impulse kompozitora. Verovatno postoje određene instrumentalne kombinacije kroz koje bih teže plasirao svoj muzički jezik, ali… nije ni da kompozitor mora da prihvati svaku porudzbinu. Ako bih smatrao da mi ansambl onemogućavao da plasiram muzički sadržaj kakav želim, morao bih da odbijem porudžbinu.

S obzirom da sam pri kraju doktorskih studija na kompoziciji i da sam bio uslovljen programom studija da pišem nekoliko komada glomaznih što u trajanju, što u brojčanom sastavu ansambla, neke porudžbine sam morao da stavim na listu čekanja i jedva čekam da ugrabim vreme i da se posvetim radu na njima. Kompozicije sa doktorata jesu nešto što sam iskreno i želeo da radim i srećan sam zbog njih, ali ih je jako teško plasirati na koncerte i zbog minutaže i zbog velikog sastava. Sa druge strane, porudžbine koje sam uspevao u međuvremenu da realizujem su pronašle svoj put do koncernih podijuma, neke od njih su završile i na diskovima i moram da priznam da me to kao kompozitora više ispunjava.

Rekao bih, da bi idealna situacija bila oslanjanje na porudžbine, uz povremeno pronalaženje vremena i za neki komad po sopstvenom izboru instrumentalnog sastava.

Radiš li trenutno na nekoj novoj kompoziciji? Jesu li u planu neka izvođenja tvojih dela u narednom periodu?

Trenutno sam u procesu sredjivanja partiture za moj završni umetnički projekat na doktorskim studijama. U pitanju je kompozicija pod nazivom Event Horizon, za ansambl i elektroniku. To je, verovatno kompozicija u koju sam uložio najviše napora i truda do sada i sa nestrpljenjem očekujem početak priprema za koncert, koji je u planu na jesen ove godine (Beograd, najverovatnije SKC).



Razgovor vodio: Stefan Savić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *