Top pet vokalno-instrumentalnih ciklusa savremenih kompozitora

Ciklusi pesama za glas i instrumentalnu pratnju jedan su od osnovnih žanrova romantičarske epohe. Skladan spoj dve umetnosti – poezije i muzike – a naročito kompozitorska privilegija da u datim stihovima razotkriju neke dublje, skrivene slojeve značenje, činili su ih istovremeno privlačnom i izazovnom formom. Uz to, raznovrsnost proporcija vokalno-instrumentalnih ciklusa, od skromnog, lirskog kamernog žanra do opera u malom, učinili su ih prilagodljivim i prijemčivim za svaku vrstu izvođača i publike.

Svoj prvi uspon ovaj žanr doživeo je u delima Franca Šuberta, a ustaljeno je verovanje da je svojevrstan vrhunac imao na samom zalasku romantičarske epohe, gde su za njega posvećeno stvarali Gustav Maler kao i engleska „škola“: Edvard Elgar, Ralf Von Vilijams, Bendžamin Britn, i drugi. Na našem području ciklusi za glas i instrumentalnu pratnju prvi procvat imali su tek u međuratnom periodu, a neka od najkvalitetnijih dela žanra vezuju se za opuse Miloja Milojevića, Josipa Slavenskog i Stanojla Rajičića. Ipak, ova ostvarenja uveliko su deo našeg muzičkog kanona i o njima je pisano u svakoj značajnijoj studiji srpske muzike u 20. veku; zanimljivo bi bilo osvrnuti se na trenutačnu situaciju žanra, te njegov tretman u stvaralaštvu nekoliko naših savremenih kompozitora.

Dejan Despić – Dubrovački kanconijer

Ovaj Despićev ciklus, napisan 1989. godine, smatra se vrhuncem onog dela kompozitorovog opusa koji nastaje inspirisan Dubrovnikom u vreme njegove najveće slave. Izuzev Dubrovačkog kanconijera, u tu grupu spadaju još dva vokalno-instrumentalna ostvarenja: Jadranski soneti i Dubrovački divertimento.

Dubrovački kanconijer ciklus je od pet pesama za glas i klavir (iako je isprva za instrumentalnu pratnju predviđeno ozvučeno čembalo). Stihovi ciklusa pažljivo su odabrani iz stvaralaštva trojice dubrovačkih petrarkista iz 15. i 16. veka: Šiška Menčetića, Marina Držića i Savka Bobaljevića. Budući da se kao primarna referenca u naslovu ove kompozicije ukazuje jedna od najznačajnijih zbirki renesansne ljubavne poezije, Petrarkin Kanconijer, Despićev ciklus pesama očitava se kao brižljiva reanimacija modela petrarkijanske ljubavi: od naivnosti, vernosti, blaženstva, sve do gorčine gubitka u finalnoj pesmi – jer „vrime to slatko jak vitar utječe“.

Već od uvodnih taktova, koji evociraju zvuke muzičke kutije, simbola udaljenih i polu-zaboravljenih vremena, ovim ciklusom dominira melanholično raspoloženje. U rečima Ane Stefanović: „Dubrovački svet Dejana Despića, već po prirodi svoje inspiracije, i u stilskom pogledu oživljava klasični svet u univerzalnom značenju ili, bar, čežnju za njm: svet neposredne lepote i posredovene osećajnosti“. Muzički jezik dela je, tako, neoimpresionistički: artikulacija vokalne deonice je prozodijska, podražavajaći karakteristični ritam i kadencu primorskog dijalekta, а deonica pratećeg instrumenta sačinjena je od lutajućih, uzlaznih i silaznih pasaža u mezzopiano dinamici, razlomljenih akorada pomućene tonalnosti, i istraživanja tananog, višeg registra klavijature. Ipak, instrumentalna intermeca imaju funkciju kvazi-ritornela, i sadrže elemente renesansne i barokne igre, pružajući živahan kontrast prevashodno laganim i žalobnim pesmama.  Ovakav stilski profil vanredno dobro odgovara stihovima Dubrovačkog kanconijera, koji prema kompozitorovoj organizaciji predstavljaju „pesmaricu neke mlade Dubrovkinje iz davnih vremena, koja bi za svog dragog pevala o svojim ljubavnim ushićenjima i patnjama, a sve pod znamenjem ’cvita lijepe mladosti’ koji ’s godišti odhodi i š njima radosti sve naše odvodi’…“.

Svetlana Savić – Soneti

Drugačiji pogled na sonetno stvaralaštvo donosi ostvarenje Svetlane Savić, pisano za ženski glas, violončelo, klavir i elektroniku. Baveći se zaostavštinom pesničke forme koja čini bazu vokalne lirike, Svetlana Savić ga istražuje na nove načine i krajnje doslovno remiksuje. Osnovu ovog ciklusa čine zvučni uzorci (semplovi) govorne poezije Petrarke, Mikelanđela, Šekspira i Bodlera. Tekstualni predlošci značajni su, ipak, najpre po svojoj pripadnosti kanonu klasične ljubavne poezije; intimno tumačenje teksta nije kompozitorkina primarna intencija. Soneti se razlažu na stihove, stihovi na reči, reči na slogove, a smisao se rastapa u ’čist’ zvuk. Uz semplove poetskih recitacija, nalaze se i odlomci srednjevekovnih i renesansnih muzičkih dela, a zatim i fragmenti zvukova iz prirode. Najistaknutiji su snimci oglašavanja ptica močvarica u prvom stavu – La Douce Nuit. Protkivajući ovo već kompleksno slušno tkivo zvucima violončela, klavira i glasa uživo, stvara se omamljujući kontrapunkt. Svi prethodno pomenuti, raznorodni zvučni slojevi, uklopljeni su na izuzetno dinamičan način. Kroz muzički tok provlače se potmuli klavirski akordi kao i udaljene, tek ovlaš pulsirajuće tačke u zvučnom prostoru među dirkama, čas retorično čas pedalno tretirano violončelo, dok elektronika ili predstavlja motorični ostinato ili obogaćuje svedeni kamerni ansambl raznovrsnim zvučnim teksturama.

Intertekstualnost tipična za postmodernizam, kao i „atipična“ izražajna sredstva i tehnike (koliko god se elektronika i semplovanje time mogu smatrati u 2020. godini), čine Sonete delom koje vešto i očaravajuće prevodi senzualnost starovremenske lirike u savremene okvire.

Vlastimir Trajković – Cinq poèmes de Stephan Mallarmé

Još jedan izdanak neoimpresionističke škole vokalne lirike kod nas predstavlja Cinq poèmes de Stephan Mallarmé za glas i orkestar Vlastimira Trajkovića, delo iz 2005. godine. Prevod pet pesama Stefana Malarmea izabranih za ovaj ciklus sa francuskog na srpski jezik načinio je sam kompozitor s intencijom da u srpski jezik unese karakterističnu francusku melodičnost; međutim, danas se ovo delo može naći i u izvođenjima u kojima se peva na originalne francuske stihove. Model Debisijevih melodija očevidan je u svakom elementu ovog vokalno-instrumentalnog ciklusa. Primetno je odsustvo melodije, te fokus na fleksiju i latentnu melodiku govorne reči, odnosno, retoričko zasnivanje muzike. Neravnomeran muzički metar kompozicije odgovara ritmu slobodnog stiha simbolističke poezije.

Detaljno tumačenje kompozicije pružila je muzikološkinja Ana Stefanović, kojoj je prva pesma ciklusa i posvećena:

Jedna je reč ključna – izdvojena u prvoj pesmi, a zatim prisutna i u ostalima – oko koje kruže sva središnja malarmeovska značenja, ennui: nemoć, briga i bol, čekanje bez cilja i laki umor, sakupljeni očak i beskrajna dosada; zapravo, Malarmeov dug bodlerovskom spleen-u.

Ana Stefanović

Asonantnih sazvučja i ekstremnog glasovnog registra, ovaj Trajkovićev ciklus pruža verno omuzikaljenje tmurnog i prevratnog raspoloženja intenzivnih unutrašnjih previranja možda najvećeg poete fin-de-siècle-a.

Isidora Žebeljan – Rukoveti

Iz potpuno drugačijeg miljea potiču melodijski i tekstualni predlošci Rukoveti Isidore Žebeljan, ostvarenje koje je, prema rečima kompozitorke, nastalo iz sećanja na zvuke i osećanja iz njenog detinjstva. Pozivajući se na žanr autohton srpskoj muzičkoj tradiciji, Rukoveti se, ipak, za razliku od Mokranjčevog magnum opus-a, bave najpre gradskim, a ne starim seoskim folklorom, i to gradskim pesmama sa područja Vojvodine – koja je u Mokranjčevo doba još uvek bila deo Austrougarskog carstva. Način rada kompozitorke sa datim pesama boji ih određenom neprolaznom melanholijom; melizmi u nežnom sopranskom registru praćeni su disonantnim akordima i dubokim, brujećim basovim tonovima. Ciklus počinje „Uspavankom“, koja predstavlja osnovnu, polaznu lirsku tačku. Međutim, gruba orkestarska intermeca uporno prekidaju folklorni poj, te kroz delo i emocionalni i izražajni opseg soprana raste i rasteže se u sve ekstremnijim intervalskim skokovima i snažnijim dinamičkim usponima. Naposletku, ciklus se završava u hipnotišuće repetitivnom posmrtnom pokliču: „Umri dušo, i ja ću umreti“, a koji razotkriva osnovne sile koje deluju ispod svake narodne pesme – teme ljubavi i smrti.

Zasnovane na tradicionalnom diptihu lirskog i dramskog, Rukoveti predstavljaju posebno vredan prikaz struje paganskog ekspresionizma u srpskom muzičkom stvaralaštva na polju žanra vokalne lirike. Slušajući ih, možemo u potpunosti razumeti kompozitorkinu poetiku, koju je jednom prilikom na sledeći način sumirala:

Sada mi se čini da u osnovi mog muzičkog jezika leži spoj između žudnje za divnim, anđeoskim, nebeskim melodijama i ritualne, demonske, do iznemoglosti iscrpljujuće, ludačke energije paganske igre i ciganskog derta, koje su moji preci pokupili tokom bezbrojnih nomadskih selidbi kroz jermenske gudure, rumunske i srpske močvare, baruštine i stepe.

Isidora Žebeljan

Jug K. Marković – Serbian Love Songs

„Najmlađe“ delo na ovoj listi, ciklus od sedam pesama za sopran i gudački kvartet Juga K. Markovića ujedno je i jedina kompozicija koju smo izabrali, a koja u muziku prevodi liriku srpskih pesnika. Osim što je nekoliko tekstualnih predložaka preuzeto iz pesama Jovana Jovanovića Zmaja („Tiho noći“), Miloša Crnjanskog („Mizera“) i Vaska Pope („Očiju tvojih da nije“, „Daleko u nama“), tri pesme („Srce puno jada“, „Naj ti prsten momče“, „Izgovor“) komponovane su i na stihove narodne ljubavne lirike. Markovićeva „zvučna arheologija“ za svoje polje istraživanja ovom prilikom uzima kako našu posleratnu muzičku prošlost i tadašnju intenzivnu usmerenost na romantičarsku liriku, ali se istovremeno i neposredno poziva na zvučanja našeg muzičkog folklora. Iako se u pesmi „Izgovor“ poigravanje sa dinamičkim i registarskim mogućnostima soprana veoma brzo dovodi do tačke apsurda, delo obiluje zanimljivim instrumentalnim efektima i domišljatim postupcima. Pun homofoni slog, koji bruji poput orguljaških akorada, posebno je efektan u prvoj i poslednjoj pesmi. Nakon grubog, zamornog rada sa materijalom u središnjem delu ciklusa, sledi neočekivana apoteoza, introspekcija bez ikakvih ironičnih otklona, kako i doliči meditativnoj ljubavi Vaska Pope: „Pronašli smo se / na zlatnoj visoravni / daleko u nama”.

Piše: Tisa Jukić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *