O Novim zvučnim prostorima sa kompozitorkom Ivanom Stefanović

Početkom marta ove godine održana je promocija zbornika Novi zvučni prostori (izdanje Centra za muzičku akciju i Radio televizije Srbije, 2019), koji je priredila muzikološkinja Zorica Premate. Ovaj zbornik nastao je na osnovu istoimenog ciklusa tribina održanih u periodu od 2014. do 2019. godine, na kojima je predstavljeno 34 dela 25 domaćih autora, a u razgovorima je učestvovalo preko 70 govornika. Sadržaji ovih razgovora sačuvani su na stranicama zbornika. Priređivačica zbornika Zorica Premate ujedno je bila i moderatorka skoro svih tribina, te jedna od članica tima saradnica, koji pored nje čine i urednice Trećeg programa Radio Beograda Ivana Neimarević i Ksenija Stevanović, predsednica Udruženja kompozitora Srbije Ivana Trišić, te inicijatorka projekta, kompozitorka i direktorka Centra za muzičku akciju Ivana Stefanović. Sa Ivanom Stefanović smo razgovarali o tribinama, zborniku, važnosti savremenog srpskog stvaralaštva, ali i podršci savremenoj umetnosti. Na kraju razgovora prilažemo spisak izvedenih kompozicija. Više o njima možete čitati u zborniku, kao i na sajtu Centra za muzičku akciju gde možete i poslušati snimke tribina i upustiti se u sopstvenu avanturu istraživanja novih prostora zvuka i mišljenja.

Draga Ivana, hvala što ste se odazvali pozivu na razgovor. Na početku bih volela da se osvrnemo na pokretanje ciklusa tribina Novi zvučni prostori. U uvodnom tekstu zbornika, pomenuli ste da je on nastao po uzoru na slične tribine koje su ranije organizovali Udruženje kompozitora Srbije, Treći program, Muzički informativni centar. Da li biste nas podsetili na trenutak u kojem ste, sa timom saradnica, odlučili da je vreme za novu seriju tribina?

Godine 2014. sam odlučila da pokušam da obnovim tribine koje su se nekad održavale i koje su bile posvećene novi(ji)m delima savremenih srpskih kompozitora. Da bi se to dogodilo, bilo je potrebno sačekati odgovor konkursne komisije za kulturna davanja SOKOJ-a. U slučaju da komisija nije imala razumevanja za moj predlog projekta i da nisam dobila tražena sredstva ne bih pokretala tribine. To proizilazi iz mog poimanja profesionalnog rada. Naime, da bi se ma koji posao obavljao profesionalno, potrebno je da se za to stvore uslovi, pa i finansijski. U suprotnom profesija bi bila dovedena u pitanje.

Prvi razgovor održan je u kamenoj sali Radio Beograda. Prisutne su bile Zorica Premate, tada urednica na RB2, Ksenija Stevanović i Ivana Neimarević, muzičke urednice RB3. Prethodno sam obavila sličan razgovor i sa Ivanom Trišić, predsednicom Udruženja kompozitora. Tada je postavljen okvir i fizionomija tribinskog programa tako da zadovoljava različite aspekte i kriterijume. Najpre one koji se odnose na autore i njihovo delo, na muzikologe i muzičke pisce koji pripremaju analizu izabranog dela, kao i na  izvođače – učesnike tribine, ali i na profil programa RB3 gde se, prema dogovoru, tribine odložno emituju. Od samog početka Zorica Premate je bila osoba bez koje tribine ne bi bile ovo što su postale. Ona je preuzela na sebe ogroman deo zadatka, pripremu i analizu dela o kome se govori i moderiranje tribine.

Koji su izazovi sa kojima ste se susretali u organizaciji tribina? Da li se oni mahom odnose na okupljanje učesnika, izvođača, govornika, na pronalaženje institucionalne, materijalne i tehničke podrške ili nešto treće?

Kao i svaki posao i ovaj ima svoje kreativne trenutke kao i one manje inspirativne ali neophodne: tehničke, organizacione, administrativne… Trenutak kada se odlučuje o delu i autoru je najlepši deo tog procesa. Zanimljivo i izazovno je i pronalaženje adekvatnih govornika, onih koji su najviše i najdublje povezani sa odabranom muzikom i/ili autorom. Što se tiče tehničke realizacije, ta procedura posle nekog vremena postaje rutinska, uigrana i ne više onako stresna kao što je bila na početku. Sada smo u toj fazi.

Na Tribinama su predstavljena dela autorki i autora različitih generacija, stilskih opredeljenja, tematskih interesovanja, te raznovrsni žanrovi i forme izvođačkog sastava. Na koji način su odabirana dela koja će biti uvrštena u program i da li su predlozi dolazili samo od urednica ili i od potencijalnih učesnika/učesnica? Da li je raznolikost uključenih dela od početka bila cilj?

Najpre odgovor na poslednje pitanje. Da, to je bio cilj. Tribina je mesto gde se prikazuje recentna srpska umetnička muzička produkcija. A ona, ta produkcija je ekstremno raznolika! Mi uvažavamo unutrašnju dinamiku same muzičke scene, poštujemo njenu unutrašnju raznovrsnost, individualnost, autentičnost. Tribine upravo treba da odraze tu koloritnu sliku koju formiraju mnogobrojne autorske ličnosti i individualnost. U tome učestvuje i činjenica da neki naši umetnici žive na različitim adresama u svetu, da su izloženi različitim iskustvima, imaju pristup različitim umetničkim praksama, da učestvuju u raznorodnim umetničkim i stilskim procesima. Urednice Trećeg programa, predsednica Udruženja kompozitora kao i Zorica Premate i ja, predlažemo dela po principu kvaliteta u okviru svog žanra i po pravilu to se dešava u potpunoj saglasnosti.

Posebno su mi se dopale one tribine na kojima su kompozicije bile izvedene dva puta: na početku i nakon razgovora. Delo zvuči drugačije pre i nakon priče o njemu, čime kao da se dodatno naglašava koliko su interpretacija, tumačenje i diskusija o delu konstitutivni za načine na koje ga čujemo. U tom smislu je i naziv tribine indikativan i u njemu vidim ne samo asociranje na nove prostore zvuka koji se otvaraju sa svakim novim muzičkim ostvarenjem, već i na to da se sami zvučni prostori šire i usložnjavaju onda kada se delo dovrši na različite načine u procesima slušanja, što se čuje u komentarima učesnika, ili kada se naša pažnja promeni onda kada saznamo detalje o kompozicionim procesima i izvođačkim rešenjima. Očito, govor o muzici je izrazito važan, ali se i dalje ističe da nije dovoljno prisutan u našoj kulturi, odnosno da pažnja savremenom stvaralaštvu izostaje. Da li mislite da je problem u nedostatku prilika (u vidu događaja, ili štampanih/online „prostora“ za pisanje) u kojima taj govor može da se neguje ili taj problem vidite kao spoj više drugih faktora?

Veoma me raduje što ste primetili značaj ponovljenog izvođenja. Kada se ukaže prilika, a to nažalost nije tako često, da možemo da čujemo ili izvedemo dva puta delo tokom jedne tribine, to ne propustimo da uradimo. Posle prvog emitovanja, delo se analizira objašnjava, tumači a onda se pred publikom, neposredno protumačeno, delo ponavlja još jedanput. Tada se, po pravilu, dogodi nešto dragoceno: kao da se oseti izvesno pomeranje. Ukaže se neka vrsta „proširenja“ prostora dela, ne samo zvučnog nego i značenjskog. U delo se utisne objašnjenje koje je upravo izgovoreno i, ma koliko da slušalac misli da je delo razumeo, počinje da „otvara oči” za drugi sloj, dublje razumevanje. Događalo se da, ukoliko je u pitanju živo izvođenje kompozicije, čak i interpretacija dobije neku novu dimenziju. Govor o muzici je dragocen. On kao da izoštri, ili čak u izvesnoj meri promeni percepciju dela. Odgovor na pitanje zašto se kod nas o muzici ne govori više, krajnje je složen, upravo onako kako ste opisali. Ali, bojim se da postoji još jedan faktor: naslućuje se neka vrsta tihog omalovažavanja savremenog stvaralaštva. Ne bih mogla nikako da se složim. Naše savremeno stvaralaštvo iznedrilo je brojna sjajna dela a naši kompozitori, u zemlji i svetu, dobili su za to svoje stvaralaštvo brojna priznanja. Zato sam izuzetno zadovoljna što smo u tribine uključili veliki broj muzikologa, posebno mladih, koji sada govore o novim delima srpske muzike. Među njima ima i onih kojima ta tema često nije bila u fokusu.   

Čini se da je ova potreba da se o muzici govori važna ne samo zbog publike i kreiranja atmosfere znanja i informisanog govora o muzici, već i da Tribine imaju značaj kao prilika kompozitorima i kompozitorkama da čuju povratne informacije o svom delu. Iz Vaše perspektive, ne samo kao organizatorke, već i autorke čije je delo (Veliki kamen) predstavljeno na Tribini, koliko je ova vrsta dijaloga važna za dalji rad stvaralaca – da li neki od njih imaju odjeka u tom smislu da ostaju kao podsticaj, motiv, ideja ili inspiracija za realizaciju nekih drugih ostvarenja?

Od velike je važnosti da autor čuje reakciju na svoje delo. Dela nisu samo zvučne arabeske. Ona predstavljaju poruke autora kojima se ostvaruje komunikacijski krug. Reakcija auditorijuma ne mora da podrazumeva neko ogromno odobravanje, aplauz i cveće. Ali tišina koja nastupi posle (pro)izvedenog dela je nepodnošljiva i krajnje destimulativna. Da, od ogromnog značaja je što kompozitori/kompozitorke čuju šta o njihovom radu misle drugi, kolege, izvođači, muzikolozi. I što to ostane dostupno, zapisano, objavljeno na sajtu www.cma.org.rs a od nedavno i u objavljenom zborniku „Novi zvučni prostori“. Da li će kao posledica tog razgovora nastati neko novo delo – to mi se ne čini verovatno, ali sam sigurna da je atmosfera koja se stvara u ambijentu tribinskih razgovora, atmosfera pažnje, fokusiranosti i zainteresovanosti za delo – od kapitalnog značaja za umetnika, stvaraoca.

Svojim usmerenjem na stručne razgovore o delima, procesima komponovanja, autorskim poetikama i izvođačkim perspektivama, Tribine su orijentisane ka užem krugu muzičke zajednice. Da li je ideja da one i ostanu usmerene na struku?

Za sada ispunjavamo prazninu koja prati nastanak novih dela, nedostatak stručne kritike, komentara, prikaza, uopšte reakcije. I, za sada, probamo da podignemo nivo zainteresovanosti za savremeno stvaralaštvo u profesionalnim krugovima. Pokušaćemo da ojačamo naš mali tim i da proširimo broj saradnika. Sa novim i mladim ljudima možda će se roditi i nove ideje. Savremena muzika naših autora nastavlja da se stvara a mi da je pratimo.

Važnu ulogu u organizaciji Tribina imaju urednice Trećeg programa Radio Beograda, Ksenija Stevanović i Ivana Neimarević. I sami ste se nalazili u sličnoj ulozi, kao prva i dugogodišnja urednica Radionice zvuka, emisije koja je na specifičan način negovala modernističke tendencije u zvučnoj umetnosti. Čini mi se da je taj predani, urednički posao vrlo važan danas, kada treba umeti usmeriti uho i snaći se u preobilju informacija i meandriranjima savremenog stvaralaštva, a da je prostor radio talasa ipak, u odnosu na dominantno vizuelnu kulturu, polje relativno veće slobode, ili bar mogućnosti za više alternativnih glasova. Kako Vi posmatrate urednički poziv i značaj radio emisija i podkasta danas?

Upravo urednički posao je taj koji jako „usmerava uho“, kako kažete. U tome se krije i najveća urednička odgovornost. Kada su tribine Novi zvučni prostori u pitanju, kao i njihovo emitovanje na Trećem programu Radio Beograda, smatram da je najvažnije da se sačuva širok i objektivni ugao posmatranja. Nisu tribine tu da diktiraju razvoj srpske muzike, one su tu da prate, notiraju i zabeleže šta se u autentičnom stvaralačkom prostoru dešava. Najvažniji kriterijum kod izbora dela je njihov kvalitet, bez obzira na stilsku orijentaciju, žanr, pravac, izvođački sastav ili lične preferencije. Radio, sam po sebi, izvanredno je važan medij. Mislim da će opstati čak i posle haotičnog preoblikovanja sveta kome prisustvujemo, mada će se možda preseliti na neke druge platforme. Podkast je odličan novi alat, mogućnost da se usaglase obaveze, dnevni ritam i trenuci koncentracije na audio sadržaj. Veoma važna forma komunikacije.

S obzirom na to da ovaj razgovor vodimo u doba pandemije, htela bih da se osvrnemo na aktuelnu situaciju. U prvim danima, pokazalo se koliko je društvo zavisno od profesionalaca pre svega na polju zdravstva, ali i uslužnih delatnosti, koji luksuz ostajanja kod kuće nemaju. Pojavila se nada da će i nakon krize obnovljeno poštovanje za njih opstati i da će biti vrednovani na pravi način. Pokazalo se, takođe, da je jedna od prvih strategija borbe sa izazovima samoizolacije, kao ključne mere zaštite i odgovornosti u vreme krize usmerenje na umetničke sadržaje. Sa druge strane, brzo nakon toga videlo se da su umetnici, pogotovo oni bez stalnih institucionalnih pozicija, u nezavidnoj poziciji u ovim okolnostima, kako iz konkretnih nemogućnosti da nastupaju, tako i zbog stopiranja aktuelnih projektnih konkursa, od kojih mnogi direktno zavise. U onim granicama razmišljanja o budućnosti koje nameće ova nepredvidiva situacija, da li smatrate da određene lekcije možemo da naučimo i da se podsetimo da umetnici i radnici u kulturi ne mogu da zavise od jednokratnih i neizvesnih planova, kao ni od promenljivih uslova tržišta, već da sadržaji koje zahvaljujući njima dobijamo zavređuju ozbiljniji vid planske, sistemske i dugoročne podrške?

Pandemija i nepredvidljiva planetarna kriza kroz koju prolazimo mogla bi nas naučiti mnogim korisnim lekcijama, ne samo naučiti nego i pripremiti, inicirati nove sisteme podrške, ojačati imaginaciju, ideje, pronaći nove forme. Mlađe generacije, posebno oni,treba da se spreme za budućnost koja dolazi ili je možda već počela. To će se u nekim društvima i desiti. Ali uslov za tako nešto je da donosioci odluka imaju kapacitet, obrazovanje i razumevanje za pitanja kulture, posebno stvaralaštva. Naše društvo, nažalost, ne spada u tu kategoriju. Urušavanje institucija kulture je počelo i pre krize. O tome svedoči brzopotezna i neoprostiva reakcija Gradskog sekretarijata za kulturu koji je poništio konkurs koji je i onako trebalo da rasporedi sredstva namenjena godini koja je u toku. Na taj način stotine potencijalnih dobitnika sredstava na tom konkursu, umetnika svih profila kao i radnika u kulturi, ostalo je bez sredstava za život i rad. Ministarstvu kulture i informisanja je bilo potrebno više nedelja samo da obećaju da će samostalni, tj. umetnici bez stalnog zaposlenja, dobiti pomoć od države, da bi na kraju, na dan kada razgovaramo (30.4.2020) i to postalo neizvesno. Rebalans budžeta koji je upravo donet, ne da nije povećao već je smanjio finansije za kulturu. Ostalo je da se pomoć u kulturnom sektoru sakuplja u okviru pojedinačnih umetničkih udruženja ili SOKOJ-a, na primer. Za razliku od zemalja koje su još na početku zaraze shvatile kako će to pogoditi deo umeteničke populacije i odmah reagovale. Istovremeno, nekadašnji Jugokoncert, sadašnji CEBEF, nedavno je organizovao i, naravno, finansirao iz budžetskih sredstava, koncert nekog pevača lakih nota, uz iznošenje na svetlost ulice dragocenog koncertnog klavira Skupštine grada. Ali, zašto bi smo očekivali da je vrednost tog Steinway-a klavira poznata donosiocima ovakvih odluka? To što nas u vreme pandemije svetske ustanove kulture, kao što su Metropoliten, Boljšoj teatar, Rojal Opera, Berlinska ili Bečka filharmonije „hrane“ najboljim snimcima svojih predstava i izvođenja znači samo to da ćemo posle svega o svetu znati više i da će naši kulturni zahtevi i potrebe biti još izoštreniji. Vrlo je utešno što u našoj sredini ima sjajnih ljudi koji bi mogli odlično da reorganizuju sistem planiranja, finansiranja i podrške umetnostima kao i kulturi uopšte. Samo, ne vidim da su oni trenutno u poziciji da to i urade. 

Razgovor vodila Marija Maglov

Kompozicije izvedene u ciklusu Novi zvučni prostori:  

Aleksandra Vrebalov: Beyond Zero / Izvan nule za gudački kvartet i traku, uz dokumentarni film Bila Morisona
Đuro Živković: Asketska beseda za mecosopran i kamerni ansambl
Vladimir Tošić: Medial 623. Rondo za simfonijski orkestar
Branka Popović: Petrograd kamerna opera
Mirjana Živković: Dve romantične pesme za mecosopran i kamerni orkestar; Balada o polju za violinu i kamerni orkestar
Srđan Hofman: Gledajući u ogledala Aniša Kapura za dve ozvučene harfe i Logic Pro Software Plug-ins
Milan Mihajlović: Melanholija za obou/flautu gudački trio i klavir. Revolt (Bunt) za hornu, gudački trio i klavir
Svetlana Savić: Zarobljena za ženski hor i elektroniku
Jugoslav Bošnjak: Svemir simfonijska fantazija
Rajko Maksimović: Možda spava za sopran i kamerni orkestar
Vladan Radovanović: Sideral za četvoroglasni mešoviti hor gudački orkestar i klavir
Isidora Žebeljan: Klin čorba nadrealistička bajka za oktet
Dejan Despić: A Cinque duvački kvintet
Vlastimir Trajković: Španska svita / Sećanja iz detinjstva za flautu i 15 gudača
Svetlana Maraš: Dirty Thoughts / Prljave misli za instrumentalni ansambl i elektroniku
Zoran Erić: Spisak br. 1 za violu solo
Katarina Miljković: Kap / Drop za fagot i elektroniku
Milica Đorđević: Rđa za kamerni ansambl
Ivana Stefanović: Veliki kamen radiofonska poema
Srđan Hofman: Kroz kutije zvuka 1 za violinu, klarinet, klavir i elektroniku. Kroz kutije zvuka 2 za klavir i elektroniku
Miloš Zatkalik: Buka u unutrašnjoj tišini za flautu, obou, klarinet, udaraljke i klavir
Jasna Veličković: Kompozicije za instrument Velikon
Miša Savić: Train Remix za audio-instalaciju. Za Nadu za klavir
Branka Popović: Muzika juga / Music of the South za kamerni ansambl
Dejan Despić: Pop Ćira i pop Spira komična opera u dva čina
Marko Nikodijević: Absolutio postludijum za simfonijski orkestar
Ivan Brkljačić: Ljubav! koncert za saksofon i orkestar
Zoran Erić: Spisak br. 2 za simfonijski orkestar
Ivana Ognjanović: Lonesome Skyscraper / Usamljeni neboder za simfonijski orkestar i elektroniku
Ana Sokolović: And I need a room to receive five thousand people with raised glasses… or… what a glorious day the birds are singing Alleluia za 15 instrumenata

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *